Priče iz Risjaka

U vrijeme dosadnih jesenjih dana, jednog od rijetkih bez kiše, riješih da malo protegnem noge, a odavno nisam ni bio, i krenem do zavičaja. Prvi problem sa kojim sam se suočio bio je: kojim putem? Da li da krenem preko Lokvica, ili preko Ljeskovica, ili možda pravo uz Presedlu, ili još bolje za kondiciju pravo uz Borovac pa na vrh gdje smo nekada prvomajske vatre ložili, ili možda krenuti sada već magistralnim putem?

I dok sam sve te kombinacije preturao po glavi, odlučih da ne krenem ni jednim od pomenutih, već da krenem preko Gornjih rova, jer je upravo vrijeme kad sazrijevaju oskoruše, a na Rojskom vrelu je još uvijek u životu nadaleko čuvena oskoruša, pa bi bio red da je posjetim i isprobam kvalitet ovogodišnjeg roda, jer ona po tradiciji rađa svake godine, pa su minimalne šanse da odem badava. A i kojim god putem da krenem, već se unaprijed zna koja mjesta obavezno posjećujem: groblje, selo, Vodicu i vrh Borovca, pa je sasvim svejedno kojim redoslijedom.

Moja očekivanja su se obistinila. Oskoruša je po starom dobrom običaju obilato rodila, a i kvalitet je dobar. Doduše, nisam imao mnogo sreće jer nije bilo puno smeklih, ali bilo je dovoljno da se isproba kvalitet. Vjerovatno su joj njena rodnost i kvalitet i život sačuvali, jer je svuda oko nje gola sječa, i oni koji su to sjekli očigledno su imali dušu, ili je to po narodnom vjerovanju djelo sudbine.

Gledajući njeno stablo i već pomalo oronulu krošnju, sjetih se priče kako su je naši stari, čini mi se djed Milan i Ilija, tresli u rakiju, vezujući dvije rogulje: jednu normalno, a drugu naopako okrenutu i zakačenu za najnižu granu, i tako uspjeli da se popnu i otresu. Vrlo lukavo, ali čini mi se i vrlo rizično. Ne znam kakva im je rakija ispala, ali sam se raspitao i kažu da se od oskoruša dobije odlična rakija.

Put me dalje vodi do livade koja je znojem natopljena k'o Kosovo krvlju junaka, zvane Strana. Malo čudno ime, jer se radi o livadi ravnoj k'o tepsija, ali koja začudo nikada nije ni obrađivana ni ograđivana, već je korištena kao pašnjak. Vjerovatno je neko i pokušao da je obrađuje pa dobio slabe rezultate. To je moja pretpostavka, a mi smo joj dali funkciju sportskog terena, gdje zamalo pa da napravimo i sportski centar, jer smo pored fudbalskog igrališta napravili i koš, koji smo nosili iz sela i vraćali nazad radi bezbjednosti. Čudno je da je uvijek bio mnogo lakši kad se nosi na Stranu nego kad se vraća u selo.

A na Strani je odigrano mnogo fudbalskih utakmica, i prijateljskih i za lovu, gdje smo bili dosta uspješniji od Đeđevaca, pa smo od tako zarađene love kupili kanapu i od nje ispleli mrežu, istina samo za jedan gol, ali svejedno, bilo je mnogo više draži dati gol u mrežu nego bez mreže. Mada, iskreno govoreći, bilo je više pogodaka u vrh hrasta nego u mrežu, ali i to je fudbal.

Tako je nekad bilo, a sada sve podsjeća na pustoš. Ni traga od golova, šuma okolo isječena i posađena crna šuma, a po terenu hrastovi već dva, tri metra visoki, čak su i smreke skoro te visine. Ali ostala je lijepa uspomena na jednu generaciju Milanovića, koja je uglavnom postala uspješna na svim poljima, ali na žalost rasuta širom svijeta.

Nastavljajući dalje dobro poznatim putem, koji začudo kao da i ne zarasta, već je onakav kakvog ga oduvijek pamtim, samo je šuma sasječena i posađena crnogorična, stižem do vječnog staništa naših starih, seoskog groblja. Nalazi se na brežuljku blago nagnutom prema istoku, onako kako Bog zapovijeda, ograđeno žicom i tek zazelenjelo, pošto je nedavno pokošeno. Izgleda dosta sređeno, jer se vidi i nedavno napravljeni sto sa klupama za sjedenje.

Nedaleko od ograde groblja nalaze se tri pravilno isklesane kamene stijene, dimenzija približno dva sa jedan metar, što navodi na pretpostavku koju sam čuo od naših starih, da se radi o starim grčkim grobovima. Čudno je da se niko nije sjetio da i to stavi u ogradu, a možda je i bolje ovako, jer se sa sigurnošću ne zna o čemu se radi. Nedaleko se nalaze i grobovi gdje su po pričanju sahranjeni grčki popovi. Otkuda tu i kako su došli, da li su nekada tu živjeli, niko ne zna objasniti.

Nadalje put vodi uz Brankovu potkunjicu, za koju nas vežu drage uspomene, jer ono što nam je Strana bila za ljetnog raspusta, to je Potkunjica bila za zimskog. Nije se mogla zamisliti zima i snijeg bez skijanja u Potkunjici. I ne samo da je služila za skijanje, tu je bilo i liguranja, pa čak i sankanja na saonama, gdje bi se svi koliko nas ima natrpali na saone, što bi obično završavalo prevrtanjem.

Tu se nalazi i glavna skakaonica, i to visoka metar do metar i po, kako gdje, gdje se skakalo samo kad je snijeg izuzetno visok, jer su doskoci bili uglavnom na guzicu, sa izuzetnim doskocima i na glavu, ali na skije skoro nikada. Ali bilo je zanimljivo i uzbudljivo, pogotovu gledati.

Tako stižem i do centra sela. Centar je, jer je tu nekada bila stara kuća, kuća koju je vjerovatno podigao prvi koji je doselio u Risjak, Milan, a kasnije ostali nadograđivali koliko su mogli. Barem mi se tako čini prema rekonstrukciji nacrta kuće, kako su mi pričali oni koji su u njoj živjeli. A i kasnije, kad je stara kuća porušena i napravljene nove kuće, tu je bio centar okupljanja.

Krećem dalje prema Vodici. Prolazeći pored močila, mjesta gdje se nekad namakala konoplja, a mi kao djeca koristili za brčkanje u vodi, sjetih se naše nedovršene investicije, kopanja bazena na Bari. Šteta što nismo stigli da završimo projekat, jer smo dosta znoja prolili dok smo iskopali rupu dimenzija šest sa četiri metra, koliko se sjećam. A i kamene ploče smo bili pripremili u znatnoj količini, jedino što nam ta godina nije bila rodna za vrganj, pa nismo uspjeli da skupimo pare da kupimo cemenat. A i da smo uspjeli, vjerovatno ne bismo stigli da to privedemo kraju, jer smo se nekako baš te godine rasturili po školama.

A Vodica k'o u stara dobra vremena. Jedino je korito istrulilo i nema ni traga od njega. Po običaju, prvo što se treba uraditi kad se dođe na Vodicu je da se dobro napije vode. Činim to i zažalih što sam zaboravio kako se po ukusu Vodice može vidjeti da li će promjena vremena. A sjećam se da smo nekada tu i rakiju pekli. Mogu da pretpostavim kakva je to tek bila rakija.

Put me dalje vodi uz Krčevinu, nekada oranicu, a sada livadu ispresijecanu međama koje su ujedno i granice parcela, a u stvari je naorana zemlja koja je vremenom stvorila među visoku od pola metra do metar, kako gdje. Još uvijek mi je u sjećanju pogled sa Ravnog lazića i Dračevca u dane pred koševinu žita, i talasanje zlatnožutog žita na laganom povjetarcu u Krčevini i Potkunjici.

Na vrhu Krčevine izlazim na cestu, jedini trag civilizacije novog doba, jer selo nema struje, nema vodovoda, a o telefonima da i ne govorimo. Doduše, i cesta se nekako stidljivo obavija oko sela i malo gdje je imala hrabrosti da uđe u selo. Mali dio ceste koristim, tek od jedne do druge krivine, a onda šumskim stranputicama uzbrdo do vrha Borovca.

Na vrhu Borovca sjedam na kamen koji označava kotu, i prvo čega se sjetih jesu čuvene prvomajske vatre koje smo tu ložili. Po čitavo proljeće (nedjeljama!) sabiraj granje i panjeve, pa slaži kao stog, koji je bivao i po dva, tri metra visok, a onda za Prvi maj potpali. To je bila tradicija sve do jednom, kada smo malo i pretjerali, pa su tri sela (Risjak, Đeđevo i Trbušće) tri dana gasili i jedva ugasili. Povrh svega, stari su nam i debelu globu platili za štetu i dnevnice narodu. Ostala je i jedna pjesmica povodom tog događaja, koja vjerno oslikava taj dan:

Sjedim i sumiram utiske sa mog putovanja. Prođoh čitavo selo, a nigdje nit koga čuh, nit koga vidjeh. Sve što se moglo vidjeti je da livade i oranice svakim danom sve više zarastaju. Da li je to neko zatišje pred neku novu ćeraniju, jer po pričanju i naš prvi predak koji je došao bio je žrtva ćeranije iz Crkvičkog polja, a i grobovi na groblju za koje stari kažu da su grčki rezultat su neke ćeranije. Da ne govorimo i o sadašnjim generacijama, koje su širom svijeta:

• London
• Toronto
• Vankuver
• Orlando
• Sidnej
• Amsterdam
• Beograd
• Lajkovac
• Požarevac
• Kragujevac
• Užice
• Aranđelovac

Sigurno ne dobrovoljno, nego trbuhom za kruhom, a bogami i ćeranijom prošloga rata. Ostalo je nas nekolicina, tek tu blizu sela, na pet, šest kilometara, ali ko zna do kada.

Nešto mi se steže u grlu, potežem za flašom (uvijek vjernim prijateljem), napunjenom osvježavajućim energetskim napitkom. A što da vam ne dam i recept: prirodna jabukovača od 54 odsto i domaći pčelinji med u znatnoj količini, rastvoren u jabukovači. Potežem jednom, drugi put, pa onda i svetu trojicu, a onda više ne brojim. Sva sreća te je flaša ograničenog kapaciteta.